Nisam drugačija.

Oh my dear

12.05.2017.

4 K.

Ne sudi zašto ne mogu, kad je teško. Slaba sam za ovo previše. Ostavljam ti sve kao posljednji pozdrav kojem ćeš samo da mahneš zauzvrat. Zamisli života, u kojem kao u okovima sam zatočena u vremenu s njim. Zamisli života, kojeg nikad nisam ni sanjala. Nisam znala da ovakve boli postoje. Boli u kojem njemu govorim sve što prema tebi osjećam. Ne znam više, ni zašto mi je duša crna, ni zašto mi je pogled prazan, ni zašto toliko želim da nestanem u beskraju tuge. Teško je gledati u najiskrenije oči na svijetu, i osjetiti miris dječije zaljubljene duše i samo.. šutjeti. Teško mi je prihvatati postupke o kojima se samo sanja, i priznati sebi, da ih ne želim. Zašto me okriviti, ako vidim da prave stvari radi pogrešna osoba? Ovdje, u mraku, još jednom kroz molitve te dozivam, grčevito stišćući ruke kao da njima pokušavam vratiti vrijeme, i još koji put te vidjeti ispred sebe. . Nisam ti pamtila, ni boju očiju ni oblik lica, već samo ono što je zračilo iz tebe.. I miris. Ne znam između kakvih strahova i nadanja tumaraš sada, ni za kakve želje vežeš svoje srce, niti kakve čežnje u tebi se rađaju.. Ne znam. Možda već sutra, nas čeka neki drugi neočekivani svijet, a možda bude baš kako želiš ti, ili kako želim ja. I možda baš to bude najbolje. Čuvaj se, najdraže stvorenje, od svih onih koje te nikad neće voljeti kao ja, mnogo je. Ipak.

13.02.2017.

Šta mi se to dogodilo?

Na koljenima, nakon pola puta, ne od iznemoglosti, već zbog zbunjenosti. Onaj trenutak u životu, kada sve ide kako treba, ali misli me vuku. Stala sam samo na milisekund, da pogledam u prošlost. Tamo si, sigurno. Ali zašto me pratiš svud? Pronalazim te u svakom sljedećem koraku, kao da je za tebe. Malo nestvarno znam, ali sjećam se da sam na početku ovog puta sve posvetila tebi. Putem si nestao, jer možda i ne možeš pratiti tempo, možda mi i nismo iz istog svijeta.. Ali to isto "možda", uhvatilo me sad, između neba i zemlje, i gledam, kao iz sna probuđena, razmišljam.. Šta mi se to dogodilo? Kakva si lutka u kazalištu mog života, i kome uistinu sam snove bacila u lice - kao najveću dragocjenost, i ko ih je ostavio na tom tlu prošlosti kao prstohvat prašine? Nastavljam put do svojih snova, sinoć su se san i java poklopili dok sam trčala najbrže što mogu, na minusu, dok ništa ne čujem i nasoprut mene uprta svjetla velikog kamiona. Obasjavala su čestice pare mog daha u mraku.. Prolaziš mi ti kroz glavu. Trčim brže. Zašto od milion ti? Zapitala bih se svaki dan, zašto pored sve pažnje sam odabrala tvoju aroganciju, zašto sam izabrala plesati ono što sam samo mislila da sviraš, zašto sam birala biti posljednja stanica i koliko bolno takvo stanje umije da bude? Pitam se, zašto sam mislila da si poseban? Da znaš se pored svih problema prkosno nasmijati, okrenuti leđa ako nije pravedno? Da nisi beskičmenjak? Da nisi nešto što ću naći sutra, ili za stoljeće? Da si duša koja sve daje za ono što voli? Teško mi je priznati da nisam stala kad je trebalo. Trčim još brže, u čast svemu što mi je sjelo na grudi. Ne vrijedi. Dovraga! Zbog čega sebi nikad nisam dozvolila pohvalu? Oko mene su se pričvrstili ti mali plovci prkosa, i nisu mi dali na dno. Uvijek sam znala šta želim, sinoć, više nego ikad! Na pola puta sam do svogaa sna, više ne boli što ta neću biti ja. Samo u tišini ću još nekoliko puta provaliti da mi fališ, i nakon toga nikad više. Greške se događaju. Meni mnogo.

05.02.2017.

Porculanska lutka

Pomalo postaje jezivo. Kao da svaku desetu sekundu gubim svijest. Slabost u nogama, glasu.. Ruke mi padaju. Možda samo obična gripa. To kudikamo, lahko prebolim. Da me čak danima obori, mogla bih i sretna ležati. Ali šta ću sa ovom slabosti u grudima? Hoće li ona, kao i gripa nestati? Koji analgetik da pijem za to? Vrištim od bola. Noćas ću se, ničim izazvana, sklupčati i plakati sama. Niko me neće povući za rame i reći "nemoj", iako mi to "nemoj" nikad nije pomoglo. Značilo je samo, da nisam sama. Ne znam ni koga lažem uopšte.. Kao da su nekad čvrste ruke bile tu, povukle i rekle bilo šta. Nisu bile tu. Nije se nikad niko udostojio boriti se za mene do kraja. Lutka od porculana, stoput bačena, od svih tih dječaka koji su voljeli igrati se njima. Nastrano do srži! Opet me strah svih ovih zidova koje uporno oko sebe dižem, strah me, koliko će ti bedemi biti jaki jednom, kad se neko sjeti da postojim. . Krivit će me. Neopisivo je snažna ta volja, da zaboravim sve što sam ikad u životu voljela. Neopisiva želja na tim spravama za oblikovanje, dok zanemarujem bol, i imam viziju.. Da sve što ljudi vide, bude savršeno, kad je već duša uništena, kad već oči ne sjaje i ne znaju kako je to. Mora da je lijepo položiti sve ispite, i lijepo izgledati. Vrijedi li, ako te nema ko zagrliti, onako najjače, ili onako kako on zna.. I čestitati? Gubi se smisao svih ljudskih ideala na lažnoj platformi visokih ciljeva u tom trenutku kada na kraju tunela ne vidim nikakvo obećanje, niti siluetu za kojom žudim.. Ničije ruke, prema meni tamo, nisu pružene. Šta mi preostaje? Mislit ću glavom, i pružiti šansu jednoj sitnoj nadi, da ću sutra pogledati u nebo i shvatiti zašto sad sve nije drugačije.

31.01.2017.

Ne treba, mogu sama

Večeras, duhovi prošlosti su kod mene. Večeras samo tugu mogu da udahnem. Onako teško kao prije. Sama sam. Sama sam jer mi više ni suze ne žele doći Ostaju proklete u meni. Krik posljednje ljubavi me ne doziva više tako snažno i otresito, i ne zariva noktima u srce. Popušta polako, kao korov otrovom zalijevan. Suši se. Je li moguće mili, da si prah? Suze ne kvase jastuk, ali me praznina ubija, pa ponekad. . Dozivam svu tu bol, jer lakše je i vrištati nego tupo brojati mrakove na stropu. Ništa večeras ne osvjetljava, niti sobu, niti dušu. Ne zove niko. Ne traži niko. Prepuštena sam sama sebi. A šta je u tome tako loše? Gorčina. Pitat će me zašto sam hladna. Zašto ne želim nikog.. Neću im uzeti za zlo, jer da razumiju, bili bi ovdje večeras. Ali ih nema, i to znači, da zapravo i ne trebaju biti tu. Nikad.

26.01.2017.

Lozinka

Bit ću još samo jedan pali spomenik svog starog sjećanja, srušenog pod pritiskom samoće. Potpuno rasparčana na posljednje atome bića. Strah me.. Nestaju sva obećanja sa horizonta kao nikad izrečena, izgubljena u zvjezdanoj prašini sa svim zdrobljenim nadama. Ostaje da svjetluca na visini kao podsjetnik na sve ono čega više nema. Bojim se.. Samoća sve jača, steže se oko vrata i pritišće grudi, odlučno. Prati me eho vriska stravičnog i grčevitog, kroz napuštene zidine moje duše i proganja me u meni samoj. Pred očima se polako gubi lik snage ljubavi .. Kao drevni pojam, kao tabu i nešto čega nema.. Ostaje jedno biće, uklesano kao lozinka za svaki put do srca.

25.01.2017.

Nestani.

Ova tama me guta. Opet šuti svaki zvuk i nikog nema, baš kad treba. Ja sam sama u ovome. Valjda to tako ide, od iskona, zapisano, prati me ukleto. Kao sablast iznad moga bića. Navikla sam. Znaš li koliko te trebam? Bolesno, da. I htjela bih da mi oprostiš, i da me pustiš. Opet ću do vraga, tražiti dušu nazad. Želim da nestaneš. Nepojmljivo je, da će tvoj lik jednom biti izbrisan, da će tvoji tragovi po mom tijelu izblijediti... U nevjerici slušam krik samoće, koliko me doziva, kao da sam oduvijek samo njena i bila. Jesam li zaista lagala o tome, da nikad nisam bila tvoja, da nikad nisi bio moj? Pakleno jesam! Sa lica zemlje i paralelnog, izbrisao si svaki trag ljepote što imah, ostaje sve, kao nakon požara, crno, u prah pretvoreno. Pazi, čisti stvore, da se ne vratiš ovdje opet, jer nakon dodira, ruke ti više neće biti čiste. Vapaj prošlosti sve je tiši, kao magla, kao da je to samo privremeni košmar, neistinit, i u glavi.. Ali nije. Stvarno, nikad nisam imala tvoju dušu, a samo sam nju htjela, kunem se. Stvarno, ja sam imala želje i snove, kunem se. Ali trebala sam te, kao posljednji uzdah, grčevito, upijala sve što daješ, do posljednjeg, smrtonosnog. Kad sam shvatila da me taj otrov, nije održao na životu. Bila sam tvoja. Kao riječi koje ništa ne znače. Preživjet ću i ovaj pad, kao zabranjena kletva.

22.01.2017.

Ipak ti zaboravi.

Sada zaista mogu zaboraviti zaborav. Možda jeste čudno, nakon toliko godina ja sam nekom toliko predana. Dušom, tijelom, koliko god od moga bića ima. Ja pripadam tebi. Zapravo je epski teško vidjeti da je tebi teško, i kao lom kosti boli i tvoj bol. Htjela bih te zagrliti koliko god mi ruke sežu i zauvijek ostati u tom zagrljaju. Htjela bih zauvijek moći imati takav luksuz za ovo srce od tebe bolesno. Ne znam je li ikad iko bio toliko u mojoj duši skriven, u najskrivenijim dijelovima da ponekad zaboravim na njihovo postojanje. Ti si samo tu. Sjetim se opet svega zbog čega te ovoliko volim, i zavolim te još jače i snažnije no ikad. Oko srca se stegne jedan topli osjećaj, i prošapućem kao da me zaista čuješ... Da te nikad nijedna neće voljeti kao ja, da nikad nijednoj nećeš značiti kao meni, da nikad nijedna neće biti spremna da zbog tebe da ovoliko koliko ja.. Izgovaram ih tiho kao molitvu i oštro kao kletvu, pletem riječi u nisku krhkih perlica... I molim se bićem , svim, za tebe, i kažem proći ćeš kao što prođe sve.. A želim te kao ništa drugo za sebe.

22.01.2017.

Ples po ranama

Strašan je bio ovaj posljednji udarac mili, kao da ga je sam vrag donio. Žestok, i tamo gdje najviše boli. Ne znam, osjećaš li to ponekad? Osjećaš li kakav to krvav ritual izvodiš po mojim svježim ranama, da li vidiš šta mi te riječi rade, mili? Sinoć sam nestala. Pojela me tama noći, tišina, i bol koja me zaskočila kao slatki plijen. I nestalo je sve. Zamisli. Koliko puta još trebam nestati, da bih živjela? Šta mi sve to nosite, vi, maskirani otimači duša? Imam ovu jednu, jedva upotrebljivu.. ne znam, ni koliko vam više može pomoći. Žao mi je mojih uništenih snova, koje je nosila, i žao mi je njene mašte, jer je bila netaknuta, i čista, i što se svakim oštećenjem nadala da će je neka nova, po dobrom, starom, ofucanom imenu "srodna" regenerisati, ali zamislite.. Nije. Šta ću ja u ovom svijetu, ovako okrutnom, nisam ja dovoljno jaka da nosim svako breme koje mi na pleća sjedne. I kud s tim, još da skupljam krhotine staklenih želja po beskrajnom polju, zlom zasijanom. Poželjet ću evo, svečano se kunem, posljednji put da se tiho nasmijem, ali iskreno, jer ovaj grohotni smijeh je lažan koliko je i glasan. Želim ti, posljednji put, da te prati sva sreća ovog svijeta, jer možeš me ubiti još stotinu puta, i plesati po ranama koje mi sam praviš, ali ja ću u misli dozivati samo dobro. Ne želim drugačije. Vrištite da nisam normalna, i ti sam stani u taj red. Planiram ionako, poklopiti vas novom stranicom, i okrenuti leđa. I ovakvi kao ja, nada sve, zaslužuju neku novu priliku, drugi list, i novo pero, jer i najveći umovi pogrešno poredaju retke, pa slučajno soba je preplavljena zgužvanim papirima. Nije da mi život treba biti remek-djelo, ali eto, ne volim prosječno, ne uzmite mi za zlo, jer jednom, kad rane zacijele, ples po njima bit će tek golicanje, iznenađujuće ugodno i smiješno. :)