Nisam drugačija.

Oh my dear

22.01.2017.

Ipak ti zaboravi.

Sada zaista mogu zaboraviti zaborav. Možda jeste čudno, nakon toliko godina ja sam nekom toliko predana. Dušom, tijelom, koliko god od moga bića ima. Ja pripadam tebi. Zapravo je epski teško vidjeti da je tebi teško, i kao lom kosti boli i tvoj bol. Htjela bih te zagrliti koliko god mi ruke sežu i zauvijek ostati u tom zagrljaju. Htjela bih zauvijek moći imati takav luksuz za ovo srce od tebe bolesno. Ne znam je li ikad iko bio toliko u mojoj duši skriven, u najskrivenijim dijelovima da ponekad zaboravim na njihovo postojanje. Ti si samo tu. Sjetim se opet svega zbog čega te ovoliko volim, i zavolim te još jače i snažnije no ikad. Oko srca se stegne jedan topli osjećaj, i prošapućem kao da me zaista čuješ... Da te nikad nijedna neće voljeti kao ja, da nikad nijednoj nećeš značiti kao meni, da nikad nijedna neće biti spremna da zbog tebe da ovoliko koliko ja.. Izgovaram ih tiho kao molitvu i oštro kao kletvu, pletem riječi u nisku krhkih perlica... I molim se bićem , svim, za tebe, i kažem proći ćeš kao što prođe sve.. A želim te kao ništa drugo za sebe.

22.01.2017.

Ples po ranama

Strašan je bio ovaj posljednji udarac mili, kao da ga je sam vrag donio. Žestok, i tamo gdje najviše boli. Ne znam, osjećaš li to ponekad? Osjećaš li kakav to krvav ritual izvodiš po mojim svježim ranama, da li vidiš šta mi te riječi rade, mili? Sinoć sam nestala. Pojela me tama noći, tišina, i bol koja me zaskočila kao slatki plijen. I nestalo je sve. Zamisli. Koliko puta još trebam nestati, da bih živjela? Šta mi sve to nosite, vi, maskirani otimači duša? Imam ovu jednu, jedva upotrebljivu.. ne znam, ni koliko vam više može pomoći. Žao mi je mojih uništenih snova, koje je nosila, i žao mi je njene mašte, jer je bila netaknuta, i čista, i što se svakim oštećenjem nadala da će je neka nova, po dobrom, starom, ofucanom imenu "srodna" regenerisati, ali zamislite.. Nije. Šta ću ja u ovom svijetu, ovako okrutnom, nisam ja dovoljno jaka da nosim svako breme koje mi na pleća sjedne. I kud s tim, još da skupljam krhotine staklenih želja po beskrajnom polju, zlom zasijanom. Poželjet ću evo, svečano se kunem, posljednji put da se tiho nasmijem, ali iskreno, jer ovaj grohotni smijeh je lažan koliko je i glasan. Želim ti, posljednji put, da te prati sva sreća ovog svijeta, jer možeš me ubiti još stotinu puta, i plesati po ranama koje mi sam praviš, ali ja ću u misli dozivati samo dobro. Ne želim drugačije. Vrištite da nisam normalna, i ti sam stani u taj red. Planiram ionako, poklopiti vas novom stranicom, i okrenuti leđa. I ovakvi kao ja, nada sve, zaslužuju neku novu priliku, drugi list, i novo pero, jer i najveći umovi pogrešno poredaju retke, pa slučajno soba je preplavljena zgužvanim papirima. Nije da mi život treba biti remek-djelo, ali eto, ne volim prosječno, ne uzmite mi za zlo, jer jednom, kad rane zacijele, ples po njima bit će tek golicanje, iznenađujuće ugodno i smiješno. :)