Nisam drugačija.

Oh my dear

22.01.2017.

Ples po ranama

Strašan je bio ovaj posljednji udarac mili, kao da ga je sam vrag donio. Žestok, i tamo gdje najviše boli. Ne znam, osjećaš li to ponekad? Osjećaš li kakav to krvav ritual izvodiš po mojim svježim ranama, da li vidiš šta mi te riječi rade, mili? Sinoć sam nestala. Pojela me tama noći, tišina, i bol koja me zaskočila kao slatki plijen. I nestalo je sve. Zamisli. Koliko puta još trebam nestati, da bih živjela? Šta mi sve to nosite, vi, maskirani otimači duša? Imam ovu jednu, jedva upotrebljivu.. ne znam, ni koliko vam više može pomoći. Žao mi je mojih uništenih snova, koje je nosila, i žao mi je njene mašte, jer je bila netaknuta, i čista, i što se svakim oštećenjem nadala da će je neka nova, po dobrom, starom, ofucanom imenu "srodna" regenerisati, ali zamislite.. Nije. Šta ću ja u ovom svijetu, ovako okrutnom, nisam ja dovoljno jaka da nosim svako breme koje mi na pleća sjedne. I kud s tim, još da skupljam krhotine staklenih želja po beskrajnom polju, zlom zasijanom. Poželjet ću evo, svečano se kunem, posljednji put da se tiho nasmijem, ali iskreno, jer ovaj grohotni smijeh je lažan koliko je i glasan. Želim ti, posljednji put, da te prati sva sreća ovog svijeta, jer možeš me ubiti još stotinu puta, i plesati po ranama koje mi sam praviš, ali ja ću u misli dozivati samo dobro. Ne želim drugačije. Vrištite da nisam normalna, i ti sam stani u taj red. Planiram ionako, poklopiti vas novom stranicom, i okrenuti leđa. I ovakvi kao ja, nada sve, zaslužuju neku novu priliku, drugi list, i novo pero, jer i najveći umovi pogrešno poredaju retke, pa slučajno soba je preplavljena zgužvanim papirima. Nije da mi život treba biti remek-djelo, ali eto, ne volim prosječno, ne uzmite mi za zlo, jer jednom, kad rane zacijele, ples po njima bit će tek golicanje, iznenađujuće ugodno i smiješno. :)