Nisam drugačija.

Oh my dear

22.01.2017.

Ipak ti zaboravi.

Sada zaista mogu zaboraviti zaborav. Možda jeste čudno, nakon toliko godina ja sam nekom toliko predana. Dušom, tijelom, koliko god od moga bića ima. Ja pripadam tebi. Zapravo je epski teško vidjeti da je tebi teško, i kao lom kosti boli i tvoj bol. Htjela bih te zagrliti koliko god mi ruke sežu i zauvijek ostati u tom zagrljaju. Htjela bih zauvijek moći imati takav luksuz za ovo srce od tebe bolesno. Ne znam je li ikad iko bio toliko u mojoj duši skriven, u najskrivenijim dijelovima da ponekad zaboravim na njihovo postojanje. Ti si samo tu. Sjetim se opet svega zbog čega te ovoliko volim, i zavolim te još jače i snažnije no ikad. Oko srca se stegne jedan topli osjećaj, i prošapućem kao da me zaista čuješ... Da te nikad nijedna neće voljeti kao ja, da nikad nijednoj nećeš značiti kao meni, da nikad nijedna neće biti spremna da zbog tebe da ovoliko koliko ja.. Izgovaram ih tiho kao molitvu i oštro kao kletvu, pletem riječi u nisku krhkih perlica... I molim se bićem , svim, za tebe, i kažem proći ćeš kao što prođe sve.. A želim te kao ništa drugo za sebe.