Nisam drugačija.

Oh my dear

25.01.2017.

Nestani.

Ova tama me guta. Opet šuti svaki zvuk i nikog nema, baš kad treba. Ja sam sama u ovome. Valjda to tako ide, od iskona, zapisano, prati me ukleto. Kao sablast iznad moga bića. Navikla sam. Znaš li koliko te trebam? Bolesno, da. I htjela bih da mi oprostiš, i da me pustiš. Opet ću do vraga, tražiti dušu nazad. Želim da nestaneš. Nepojmljivo je, da će tvoj lik jednom biti izbrisan, da će tvoji tragovi po mom tijelu izblijediti... U nevjerici slušam krik samoće, koliko me doziva, kao da sam oduvijek samo njena i bila. Jesam li zaista lagala o tome, da nikad nisam bila tvoja, da nikad nisi bio moj? Pakleno jesam! Sa lica zemlje i paralelnog, izbrisao si svaki trag ljepote što imah, ostaje sve, kao nakon požara, crno, u prah pretvoreno. Pazi, čisti stvore, da se ne vratiš ovdje opet, jer nakon dodira, ruke ti više neće biti čiste. Vapaj prošlosti sve je tiši, kao magla, kao da je to samo privremeni košmar, neistinit, i u glavi.. Ali nije. Stvarno, nikad nisam imala tvoju dušu, a samo sam nju htjela, kunem se. Stvarno, ja sam imala želje i snove, kunem se. Ali trebala sam te, kao posljednji uzdah, grčevito, upijala sve što daješ, do posljednjeg, smrtonosnog. Kad sam shvatila da me taj otrov, nije održao na životu. Bila sam tvoja. Kao riječi koje ništa ne znače. Preživjet ću i ovaj pad, kao zabranjena kletva.